Bedastoće

Još jedan dan isti kao i onaj jučer. I onaj prije njega…I onaj još prije. Usran. Ponekad mi se čini kao da se u ovom gradu,u ovom životu, ništa ne dešava. Imam isti filing kao i onaj lik iz filma “Memo” koji se svaki jutro budi, počinje isti isteni dan a on se ne sjeća ničega od jučer.Odnosno danas. Katastrofa. Svaki dan idem na ista mjesta, čujem se s više manje istim ljudima i idem na wc radit iste stvari. Vrijeme je da unesem promjene u svoj život!!! Više neću na WC. Eto. Za početak….

A da, ima neka novost u mom malograđanskom životu…prekojučer mi se iznenada javio prijatelj iz Zagreba kojeg nisam vidjela ni čula već dvije godine…I u Varaždinu je…Čudno je to meni. Nakon dvije godine on se meni javi i ima samo komplimente za mene o mojim promjenama na bolje otkad me vidio zadnji put…kako ide ona pjesma od onog nekog Dejana: “Gde si bila kad sam bio Nitko?”…e pa gde je bio….ali dobro idem na kavu.Iskreno, meni i jest drago da ga vidim. Malo čudno, ali drago…A što se tiče naslova? Zaboravite. Ovo je jedan od mojih posteva u kojima naslov nema baš nikakve veze sa sadržajem. Zavaranje.Pozdrav